Nekad jednostavno ne ide po planu.

Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću danas graditi vlastiti fotografski brend i pisati blog o ljudima, životu i svemu što želim sačuvati od zaborava, vjerojatno bih mu rekla da nema pojma o čemu priča.

Ne zato što nisam imala ambicije, nego zato što sam mislila da znam točno kako će moj život izgledati.

Bila sam ona štreberica iz srednje koja je učila, imala dobre ocjene i nekako uvijek vjerovala da će se trud na kraju isplatiti. I onda sam pala maturu iz matematike. Šok i nevjerica. Za mene, koja sam cijelu srednju školu bila odlična učenica, to je bio popriličan udarac na ego. Odjednom nisam upisala ono što sam htjela, nisam znala što ću sa sobom i imala sam osjećaj da su svi nekako krenuli dalje, a ja sam ostala na mjestu.

Naravno, život nije stao. Samo mi se tada činilo da jest.

Upisala sam krajobraznu arhitekturu na Agronomskom fakultetu. Ekipa je bila fenomenalna i stvarno sam upoznala ljude zbog kojih mi je to razdoblje ostalo u lijepom sjećanju. Ali, koliko god mi je bilo lijepo s njima, jednostavno se nisam pronalazila u tome što studiram. I onda sam ponovno pokušala. Upisala sam arhitekturu, ono što sam zapravo željela od početka. Mislila sam da će sve napokon sjesti na svoje mjesto. Da ću doći tamo gdje sam cijelo vrijeme trebala biti i da će mi se potvrditi kako je sve ono prije bio samo mali zaobilazni put.

Ali ni to nije bilo to.

I mislim da me to razočaralo čak i više nego pad mature. Jedno je kada ti nešto ne uspije, a sasvim drugo kada napokon dobiješ ono što si željela i shvatiš da ipak nije onako kako si zamišljala.

Što sad?

Mislim da sam se tada prvi put ozbiljnije zapitala radim li uopće ono što želim ili samo pokušavam ostvariti neku verziju sebe koju sam davno zamislila. Jer lako je držati se plana kada sve ide kako treba. Puno je teže priznati sebi da nešto nije za tebe, pogotovo kada si u to uložio toliko vremena, truda i očekivanja. A još je teže krenuti ispočetka i prihvatiti da možda nemaš pojma što radiš.

U međuvremenu sam fotografirala. Oduvijek sam voljela fotografiju, ali dugo je bila samo jedan dio mog života, nešto čime se bavim uz sve ostalo. Nisam tada znala da će upravo to postati nešto što ću jednog dana htjeti graditi ozbiljno, nešto u čemu se mogu zamisliti i za nekoliko godina. Voljela sam fotografirati ljude, njihove odnose i one male trenutke koji se drugima možda ne čine posebno važnima. Voljela sam film, činjenicu da nikada ne znam točno kako će fotografija ispasti i da ne mogu svaki kadar odmah provjeriti. Voljela sam što neke fotografije nisu savršene, a neke od njih mi danas znače više od onih koje tehnički jesu.

I nekako sam, kroz sve ono što mi nije išlo po planu, počela shvaćati da postoji nešto što me stvarno veseli. Nešto čemu se vraćam i kada nemam obavezu, kada nitko ne traži da to napravim i kada od toga ne očekujem nikakav konkretan rezultat.

Tako je nastao @ljudinafilmu.

Ne mogu reći da sam jednog dana sjela i odlučila izgraditi brend, razradila savršenu strategiju i točno znala kamo sve vodi. Bilo je puno pokušavanja, ideja, promjena i trenutaka u kojima nisam znala što radim. I dalje ih ima. Ali prvi put imam osjećaj da gradim nešto svoje. Nešto u čemu se vidim u budućnosti i što želim razvijati na svoj način. I to mi je danas puno važnije od toga jesam li sa sedamnaest godina imala savršeno posložen plan za život. Ponekad razmišljam o tome koliko sam se tada opterećivala osjećajem da kasnim. Kao da sam već na samom početku odraslog života morala znati što želim raditi do kraja života. Kao da je jedna pogrešna odluka dovoljna da sve ostalo krene nizbrdo.

A realno, tek sam počinjala.

Mislim da si često postavljamo prevelik pritisak da odmah pronađemo ono u čemu ćemo biti dobri, što ćemo voljeti i čime ćemo se baviti. Bojimo se pogriješiti jer imamo osjećaj da ćemo time izgubiti vrijeme.

Ali što ako je upravo to vrijeme potrebno da shvatimo što želimo?

Ne mislim da se sve događa s razlogom. Ne mislim ni da svaki neuspjeh mora završiti nekom velikom životnom lekcijom. Nekad nešto jednostavno ne uspije i to je bezveze. Nekad smo razočarani, nekad smo ljuti na sebe, a nekad nam samo treba malo vremena da prihvatimo da stvari nisu ispale onako kako smo htjeli.

Ali isto tako mislim da ne moramo ostati na mjestu samo zato što smo jednom pogriješili. Možemo promijeniti smjer. Možemo shvatiti da nešto nije za nas. Možemo odustati od nečega u što smo nekad bili sigurni i pokušati nešto sasvim drugo. I možemo početi graditi nešto novo čak i ako nemamo pojma kamo će nas to odvesti. Zapravo, možda je najvažnije upravo to da si dopustimo pokušati.

Danas ne mogu reći da imam sve odgovore. Još uvijek učim, tražim se i pokušavam shvatiti kako od nečega što volim napraviti život kakav želim živjeti. Ali više nemam isti strah od toga da stvari neće ići po planu.

Jer već jednom nisu išle, pa sam svejedno završila ovdje.

A ovdje mi se sviđa. :)

Možda zato toliko volim fotografiju. Nikada nisam bila osoba koja želi fotografirati samo velike, savršeno organizirane trenutke. Puno su mi draži oni obični. Ljudi koji se smiju bez razloga, prijatelji koji se godinama poznaju, parovi koji imaju svoje male navike, obitelji koje se okupe oko istog stola. Sve ono što nam se dok traje čini sasvim normalnim, a kasnije bismo dali puno da možemo vratiti barem na trenutak. Nikad ne znamo što će nam jednog dana biti važno. Ne znamo koji će nam ljudi ostati u životu, koje ćemo odluke promijeniti i hoćemo li za pet godina još uvijek željeti isto što želimo danas. I možda je baš zato lijepo imati nešto što nas podsjeća na to gdje smo bili, koga smo voljeli i kakvi smo bili u određenom razdoblju života.

Fotografije su moj način da to sačuvam.

A ovaj blog želim pretvoriti u mjesto na kojem mogu pisati o svemu što me zanima, inspirira i tjera na razmišljanje. Kao moj mali osobni dnevnik kojeg će čitati skoro 10 tisuća ljudi… O ljudima, odnosima, uspomenama, kreativnosti i svim onim malim stvarima koje čine život. Ne samo o fotografiji, nego i o svemu što stoji iza nje. Ako sam nešto naučila iz svih svojih pokušaja, pogrešnih odluka i zaobilaznih puteva, onda je to da ne moram odmah znati kamo idem. Ne moram sve napraviti iz prvog pokušaja. Ne moram ostati na putu koji mi ne odgovara samo zato što sam ga jednom odabrala. I ne moram se sramiti toga što sam nešto pokušala pa shvatila da to nije za mene.

I iskreno, to mi je sasvim dovoljno za početak.

Ako si i ti trenutno u nekoj fazi života u kojoj nemaš pojma što radiš, možda ti treba samo malo vremena. Ne moraš odmah imati odgovor na svako pitanje. Ne moraš znati što ćeš raditi za pet godina. I ne moraš imati savršenu priču da bi počeo nešto novo.

Život ne staje na prvoj prepreci.

Ponekad samo moraš prihvatiti da nećeš završiti tamo gdje si prvotno planirao.

A možda ćeš, ako si dopustiš, usput pronaći nešto što ti puno više odgovara.

I sad, napokon sam zavšila svoj prvi blog post!!! Nadam se da Vam se sviđa ovakav tip sadržaja!

Do idućeg pisanja,

Pusa Zara :)

Previous
Previous

Nepoznat autor.